Opis

(Iz pogovora)
To je djelce Marulić prikazao 1510. splitskomu kanoniku i natpopu Tomi Nigru. U kratkom pismu na toga svoga prijatelja kaže: »Želio sam, da išta duhovno koristim priprostim ljudima pa sam razmišljajući složio nedavno pedeset priča, jer nauke o krepostima prodiru uspješnije u duše jednostavnih po slikama i prilikama. Potaknuo me je na to primjer našega Gospodina, koji je narodu govorio u pričama. Sv. Jeronim tumačeći Matejevo evanđelje tvrdi, da Sirci, osobito Palestinci, upotrebljavaju gotovo uvijek u govoru priče. A vidimo, da se njima služe i svećenici u naše vrijeme, kad propovijedaju narodu u crkvi. Njih sam i ja htio da nasljedujem u ovom djelcu …«
Uvod u tu knjižicu, štampanu u Mlecima još za života Marulićeva, napisao je F. Giuliani, Mlečanin, koji slavi Marulića i divi se krasoti ovih njegovih priča. Kaže o njima, da su »poput dragoga kamenja, koje ako i jest maleno, mnogo više vrijedi od velikih stvari«. Stoga potiče čitatelja: »Ako ćeš mene slušati, ne će ti proći ni jedan dan, a da ne bi čitao Marulića … Nek ti Marulić bude na putu pratilac, kod kuće ukućanin. Za njim posiži ujutro, o podne i uveče, nikad ga ne puštaj iz ruku, jer ti daje najprikladnije nauke da obrazuješ duh i urediš svoj život …«
»Pedeset priča« preveo je na talijanski g. 1881. profesor Gazzino. Plemeniti je naš pjesnik pokojni Franjo Marković, zaželio da se one skoro prevedu i na hrvatski (»Ljetopis društva hrv. književnika: Uspomeni Marka Marulića str. 47.). Evo ih ako i tek 23 godine izatoga.
Ovaj je hrvatski prijevod nešto slobodniji, mjestimice i dosta slobodan. Marulićevi naslovi pojedinih priča kažu, što priča uči, hrvatski pak prijevod ističe u naslovu samu priču. Tu je promjenu unio prevodilac, da i ista nauka bude zanimljivija za današnjega čitatelja. Mislio je, da se smije poslužiti ovim slobodama, jer nije prevodio za učenjake, već za šire narodne slojeve, kakvima je i Marulić u svoje vrijeme namjenjivao priče.
Evo ti čitatelju, djelca jednoga od najznačajnijih, najpobožnijih i najučenijih Hrvata što su ikada živjeli. Njega slave njegovi suvremenici i toliki kasniji pisci svega prosvijetljenoga svijeta, kako nikad nije bio slavljen ni koji Hrvat književnik. Zovu ga učiteljem pravovjerne majke Crkve, najžešćim braniteljem vjere, prvim mudracem svoga vremena, prvakom u poznavanju Sv. Pisma i t. d. O njemu pjeva naš stari slavni Hektorović: »Marko Marul oni — Komu se svi čude, koga glas svud zvoni.« I opet: »Maruliću Marko, komu svit tuđ se čudi — Nam si sunce žarko, ko nas k žiću budi!«
Nije Marulić za ljudsku hvalu mario ni dok je živio, nije radi nje svojih djela pisao. On je htio da svojim knjigama proslavi Boga i koristi dušama ljudskim. Uzmi, čitatelju, ove njegove priče, čitaj ih polako i promišljaj i blagi će se njihov pisac na nebu radovati. Ta koristit će i tvojoj duši.
Budio je on negda svojim hrvatskim djelima na narodni život naše djedove, budio je u njima hrvatsku svijest. O da bi tako budio i ovim pričama onu još dublju svijest, onaj još dublji život, bez kojih su i narodni život i narodna svijest prazne školjke! Da, ovaj naš orijaš, ovaj svjetovnjak a ipak najbolji učitelj duhovnoga života, što ga je ikada dao naš narod, ovaj naš sveti čovjek iz davnih dana upire još i danas prstom u život, koji je pravi život, život vjere, ufanja, ljubavi, život koji te čini cijelim čovjekom, cijelim kršćaninom, cijelim Hrvatom! Kao prorok dovikuje ti on iz onih teških vremena, dovikuje ti i danas, 400 godina iza svoje smrti, o siromašna Hrvatska: Tu je život, tu je tvoj spas!
Milan Pavelić, prevoditelj (1924.)

Nakladnik: Ognjište, Zagreb
Godina izdanja: 2025.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 120
Format: 15 x 21 cm