Rudolf Habeduš Katedralis
* 8. III. 1894, Krapina – † 13. IX. 1960., Zagreb
hrvatski književnik i novinar
Prvim književnim radovima javlja se 1913. u Slobodnoj riječi. Potom objavljuje u periodicima Ilustrirani novi jug (1919), Dom i svijet (1920–23), Interesantni list (1924), Jutarnji list (1927, 1936), Svijet (1927), Večer (1927), Male novine (1929), Kulisa (1931, 1933–34), Novosti (1931–32, 1937–38), Narodne novine (1932), Zagreb (1933–34, 1936), Danica (1937), Hrvatski dnevnik (1938, 1940–41), Hrvatska pozornica (1941–45), Nova Hrvatska (1943–45, rubrika Iz galerije Katedralis), Deutsche Zeitung in Kroatien (1944–45), uglavnom feljtone o ljudima i događajima iz zagrebačke gornjogradske prošlosti, ali i iz suvremenog Zagreba, eseje, kritike, impresije, novele te romane u nastavcima od kojih su veći uspjeh postigli oni povijesne tematike Katakombe svetoga Marka (s Dujom Giromettom, Male novine, 1929), Sibila (Novosti, 1931–32), Vitez Kornelius Medvedgradski (Kulisa, 1931), Portre Dore Rubido (Zagrebački list, 1940). Pokretač je, urednik i izdavač (sa Z. Vukelićem) Hrvatske metropole (1925–26), jedan od pokretača i suradnik Zagrebačkog lista (1939–40) te urednik u Narodnim novinama (1941–45).
HNK u Zagrebu izveo mu je dramu Gornji grad (1936), prigodno napisan komad Živa šahovska igra (suautor B. Pavlović, 1941) i komediju Dr. Petricza Kerempuh ili Moglo bi se i danas dogoditi (suautor Vukelić, 1944). Feljtone također objavljivao na Radio-Zagrebu (1938–40) te na Hrvatskom krugovalu (1941–45, serijali Portreti iz galerije »Stari Zagreb« i Kroz stari Zagreb).
Jedan je od začetnika hrvatske radiodramske tradicije; na Radio-Zagrebu emitirani su »radio skeč« Vitez i gospođica (1933), »radio dramoleti« Šenoin stari Zagreb ili Crni kos kao najvjerniji suradnik najvećeg hrvatskog pisca i Javlja se starinska ura (oba 1938) te »radio aktovka« Badnjak zaboravljenih (1939). Od neizvedenih dramskih tekstova tiskani su drame Ruine (1919) i U magli (1921), satirički triptihon Eldorado (1922) i drama »u starozagrebačkom gornjogradskom žargonu« Dora Rubido (1944).
Nakon II. svjetskog rata zaposlen u knjižnici Radio-Zagreba 1950–51. potom objavljuje povijesne romane u tjednim sveščićima u nastavcima (Tajne staroga Zagreba). U povijesnim romanima slijedi narativne formule H. Dragošića i Marije Jurić-Zagorke (epizodičnost, melodramski i senzacionalistički efekti, dinamična fabula). Zapaženiji su Laudonova ljubav (1942), o austrijskom vojskovođi G. Laudonu, u kojem se izrazitije oslanja na povijesne dokumente i Portret Dore Rubido, s melodramski intoniranom pričom i uporabom uokvirenog pripovijedanja. Zagorkinu tipu povijesnog romana sa zapletenim fabulama, velikim brojem likova, gomilanjem motiva i naglim obratima najviše se približio u Katakombama svetoga Marka. Djelo je izazvalo polemiku između autora i Zagorke koja ih je optužila za plagijat njezina neobjavljena romana.
Od romana suvremene tematike izdvaja se Kavana Corso (1925), u kojem tematizira zagrebačke mondene krugove 1920-ih. Njegovi se feljtoni odlikuju lirskim stilom, sentimentalnošću i nostalgijom u tradiciji Zagrebulja A. Šenoe i zapisa R. Jorgovanića, D. Hirca i A. G. Matoša. Izbor feljtonističkih tekstova objavio je B. Donat pod naslovom Šetnje Gornjim gradom i starim Zagrebom (Zagreb 1997). Potpisivao se i pseudonimom Ivan I(vanović).
Objavili smo:
Barun Ernst Gideon von Laudon
(izvorno Laudohn ili Loudon)
* 2. II. 1717, Tootzen– † 14. VII. 1790., Nový Jičín
Rođen je 2. veljače 1717. godine u Tootzenu, sada u Letoniji – umro 14. srpnja 1790. godine u mjestu Nový Jičín, sada u Republici Češkoj, bio je austrijski feldmaršal, jedan od najuspješnijih zapovjednika 18. stoljeća.
Obitelj Laudohn, miješanog germanskog, latgalskog i škotskog podrijetla, smjestila se na imanju Tootzen, u blizini Ļaudone u Istočnoj Letoniji, prije 1432. godine. U vrijeme kada je Ernst, još bio dječak, poslan je u rusku vojsku kao kadet, 1732. godine, njegov je otac Otto Gerhard von Laudohn, potporučnik u švedskoj vojsci, umirovljen uz nisku mirovinu. Ernst je sudjelovao u opsadi Gdańska 1734. godine pod zapovjedništvom feldmaršala Munnicha, u maršu ruskih korpusa na Rajnu 1735. godine, te u ratnom pohodu na Tursku.
Nezadovoljan svojom perspektivom, napustio je službu 1741. godine, u potrazi za drugim vojnim zaposlenjem. Prvo se javio Friedrichu Velikom, koji je odbio njegove usluge. U Beču je imao više sreće, te je postavljen za kapetana u Trenkovom slobodnom korpusu. Sudjelovao je u njihovim haranjima i marševima, ali ne i u zlodjelima, sve dok nije bio ranjen i zarobljen u Alsaceu. Ubrzo je oslobođen, nakon napredovanja glavnine austrijske vojske.
Njegova sljedeća aktivna služba, još uvijek pod Trenkovim zapovjedništvom, bila je u Šleskim planinama 1745. godine. U tom ratnom pohodu, istaknuo se Laudon kao vođa pješadije, a bio je također prisutan i kod Soora. Nedugo nakon toga se povukao, zbog svoje odbojnosti prema protuzakonitim navikama njegovih drugova u neredovnoj vojsci. Nakon dugog čekanja redovnog časničkog čina u neimaštini, naposlijetku je postavljen za kapetana u jednoj od pograničnih pukovnija, provodeći sljedećih deset godina u poluvojnom, poluadministrativnom poslu u pokrajini Carlstadt. U Buniću, gdje je dobio namještenje, izgradio je crkvu te zasadio hrastovu šumu koja sada nosi njegovo ime, Laudonov gaj. Čin potporučnika dobio je izbijanjem Sedmogodišnjeg rata kada je ponovno pozvan u aktivnu vojnu službu. Od tog trenutka počinje njegova slava kao vojnika. Uskoro promoviran u pukovnika, istaknuo se nebrojeno puta, te je 1757. godine promaknut u general-bojnika konjice, te u viteza novo osnovanog reda Marije Terezije.
U ratnom pohodu 1758. godine dobio je prvu priliku za vođenje bitke kao glavni zapovjednik, koju je tako dobro iskoristio te je Friedrich Veliki bio primoran odustati od opsade Olomouca te se povući u Češku (bitka kod Domašova, 30. lipnja). Nagrađen je činom general-pukovnika, a kako se ponovno dokazao kao aktivan i odvažan zapovjednik u ratnom pohodu kod Hochkircha, od Marije Terezije dobio je titulu baruna austrijskog plemstva, kao i plemićki status u Svetom Rimskom Carstvu od njenog supruga, cara Franje. Marija Terezija ga je nadalje odlikovala Velikim križem reda koji je osnovala, te ga nagradila imanjem u blizini mjesta Kutná Hora u Češkoj.
Postavljen je za zapovjednika austrijskog kontingenta koji je poslan kako bi se pridružio Rusima na Odri, te je sudjelovao u bitci kod Kunersdorfa pod zapovjedništvom Pyotra Saltykova, gdje je rusko-austrijski kontingent odnio veliku pobjedu. Zbog toga je Laudon opet promaknut, te je postavljen za glavnog zapovjednika za Češku, Moraviju i Češku Šlesku. Godine 1760. uništio je cijeli korpus Friedrichove vojske pod vodstvom Fouquéa kod Landshuta, te opustošio važnu utvrdu Glatz. Iste godine morao se povući pred Friedrichovom vojskom u bitci kod Liegnitza (15. kolovoza 1760.), što je dovelo do žučnih rasprava s Daunom i Lacyjem, zapovjednicima glavne vojske, koji su, kako je tvrdio Laudon, ostavili njegov korpus bez podrške. Godine 1761. djelovao je, kao i obično, u Šleskoj, ali je otkrio da su njegovi ruski saveznici jednako plašljivi kao i nakon bitke kod Kunersdorfa, te su svi pokušaji protiv Friedrichovog utvrđenog tabora kod Bunzelwitza propali. Međutim, sjajno je iskoristio jednu kratkotrajnu priliku, te opustošio Schweidnitz u noći s 30. rujna na 1. listopad 1761. godine. Njegovo neumorno djelovanje nastavilo se do kraja rata, kao upadljiva suprotnost strategiji odugovlačenja Dauna i Lacyja. Ako bi netko proučavao kasnije ratne pohode u Sedmo-godišnjem ratu, vjerojatno bi uočio da je Daun trebao pokazati više agresivnosti, a Laudon više opreza. Ali nijedan od njih dvojice ovo nije htio priznati, te su zadnje tri godine rata bile obilježene sve većim sukobima između “Fabiusa” i “Marcellusa” austrijske vojske, kako su ih zvali.
Stoga je nakon uspostavljanja mira, kada je Daun postao glavni zapovjednik vojske, Laudon postisnut u pozadinu. Dobivao je ponude, između ostalog i od samog Friedricha Velikog, da promijeni službu. Laudona te ponude nisu zanimale, iako je pregovarao nekoliko godina, te je, nakon što je Lacy nasljedio Dauna kao predsjednik ratnog vijeća, Laudon postavljen za glavnog inspektora pješadije. Nesklad između Laudona i Lacyja se, međutim, nastavio, te se, nakon stupanja Josipa II na prijestolje, koji je bio blizak s Laudonovim suparnikom, Laudon povukao na svoje imanje u blizini mjesta Kutná Hora.
Marija Terezija i Kaunitz postigli su, međutim, da prihvati mjesto glavnog zapovjednika Češke i Moravske 1769. godine. Taj je položaj zadržao tri godine, te se na kraju tog razdoblja, razmišljajući o povlačenju iz aktivne službe, opet nastanio na svom imanju. Marija Terezija ga je još jednom nagovorila da ostane u vojsci, te je 1776. godine uz veliko-dušne uvjete otkupila njegovo imanje, koje je gubilo na vrijednosti uslijed agrarnih poteškoća u Češkoj. Laudon se tada nastanio u Hadersdorfu u blizini Beča, te je nedugo nakon toga promaknut u feldmaršala.
Godine 1778. počeo je Rat za bavarsku baštinu. Josip II i Lacy su se tada pomirili s Laudonom, te su Laudon i Lacy zapovijedali dvjema vojskama. Čini se da tom prilikom, međutim, Laudon nije bio dorastao svom ugledu, dok je Lacy, koji se borio protiv Friedrichove vlastite vojske, zaslužio nove lovorike.
Tijekom dvije godine nakon toga, Laudon je živio povučeno u Hadersdorfu. Novi rat, s Turskom, izbio je 1787. godine. Generali zaduženi za vođenje tog rata nisu bili uspješni, te je Laudon stoga pozvan zadnji put u borbu. Iako star i slabog zdravlja, bio je zaista glavni zapovjednik, a ne samo po činu, te je 1789. godine ostvario posljednji sjajni uspjeh osvajanjem Beograda u tri tjedna.
Umro je tijekom te iste godine, u mjestu Nový Jičín u Moravskoj, još uvijek na dužnosti. Njegovo zadnje imeno-vanje bilo je glavni zapovjednik oružanih snaga Austrije koje je za njega osmislio novi car Leopold. Laudon je sahranjen na imanju u Hadersdorfu. Osam godina prije njegove smrti car Josip II dao je postaviti mramornu bistu ovog velikog vojnika u odaje ratnog vijeća.
I njegov sin Johann Ludwig Alexius barun von Laudon (1762-1822) borio se u revolucionarnom i Napoleonskim ratovima sa zaslugama, te se uzdigao do čina general-pukovnika.