Info: Vaš web preglednik ne prihvaća cookies. Trebate uključiti cookies ako želite proizvode staviti u košaricu i kupiti ih.

Mile Budak

Dostupnost

Ovaj proizvod trenutno nije dostupan.

Mile Budak

* 30. kolovoza 1889., Sveti Rok - † 7. lipnja 1945., Zagreb

hrvatski političar, ministar u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist

Rođen je 30. kolovoza 1889. godine u Svetom Roku u Lici, gdje je pohađao osnovnu školu. Obrazovanje je nastavio u Kostajnici, a u veljači 1902. godine upisao se u gimnaziju u Sarajevu. U jesen 1910. studirao je zemljopis i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nu kako nije imao stipendiju, upisao je pravo i istodobno radio u odvjetničkim pisarnicama. U ratu je prekinuo studije, no već 1920. godine promoviran je u doktora prava. Od 1920. godine zapošljava se kao odvjetnički pripravnik kod Ante Pavelića.

Zatvaran je 1912. godine zbog Jukićeva atentata na Cuvaja, a zatim je 1914. godine mobiliziran u austrougarsku vojsku. U Prvom svjetskom ratu ranjen je u Mačvi i dopao je u srbijansko zarobljeništvo, pa sa srpskom vojskom prelazi u Albaniju.

Politički počinje politički djelovati u Hrvatskoj Stranci Prava. Uređuje pravaški orijentirana glasila "Hrvatsku misao", 1924, "Hrvatsko pravo", 1924. - 32. U Hrvatskoj Stranci Prava surađuje s ostalim kasnijim vođama ustaškoga pokreta. Radikalizacija hrvatsko-srpskih odnosa uslijedila je nakon atentata u Skupštini 1928. godine, a osobito nakon Radićeve smrti i uvođenja diktature. Pavelić je emigrirao, a ostali rukovoditelji Hrvatske Stranke Prava prihvatili su imenovanja za zagrebačke gradske zastupnike. Budak je odbio suradnju s režimom. Pravaška mladež planira poduzeti niz terorističkih akcija, pa su mnogi uhićeni. Među njima i Budak. Na pokušaje atentata režim odgovara surovo. Milan Šufflaj nije preživio dok je 1932. Budak u atentatu teško ozlijeđen. U veljači 1933. Budak je emigrirao i našao se s Pavelićem. Položio je ustašku prisegu i narednih će deset godina, do 1943. godine, biti drugi u hijerarhiji ustaškog pokreta.

Godine 1938. vraća se u Zagreb i pokreće tjednik "Hrvatski narod", koji će banovinske vlasti 1940. zabraniti, a Budaka zatvoriti. Pokušao se prikloniti Vladku Mačeku što je revoltiralo Pavelića, a ni za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske odnosi s Pavelićem nisu bili skladni. U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova, te veleposlanik u Berlinu 1941. - 1943. Nu, nakon prvotne bezrezervne podrške Paveliću, doglavnik i poglavnik su se razišli u stajalištima. Doglavnika Milu Budaka poglavnik je imenovao veleposlanikom u Berlinu. Stoga je njegovo djelovanje u Njemačkoj u političkom smislu bilo beznačajno. Budak se u Berlinu okrenuo islamskim zemljama, osobito Turskoj, te je uspostavio veze i s jeruzalemskim velikim muftijom, te se tješnje vezao uz Japan. Zbog tih postupaka Budak je u sve većoj Pavelićevoj nemilosti. Pavelić je Budaka imenovao ministrom vanjskih poslova 23. travnja 1943. Nakon kapitulacije Italije u rujnu iste godine Budak je završio izvan politike.

Nakon sloma NDH pokušao je pobjeći iz zemlje, no uhićen je i s najvišim dužnosnicima NDH sproveden u Zagreb. Vojni sud Druge (jugoslavenske) armije osudio ga je na smrt. Njegov istražitelj Vojdrag Berčić navodi da je istraga protiv dr. Mile Budaka, dr. Nikole Mandića (predsjednika vlade) i predsjednika Pokretnoga prijekog suda dr. Ivana Vidnjevića trajala jedno popodne, a vodio ju je apsolvent prava. I to bez nazočnosti branitelja. Glavna je rasprava završena je za nekoliko sati. Izrečena smrtna osuda izvršena je već sutradan dne 7. lipnja 1945. Nije imao pravo na žalbu. Proglašen je ratnim zločincem. Bez suđenja je poubijana cijela Budakova uža obitelj. Zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran je u Maksimirskoj šumi i sahranjen u zajedničkoj grobnici čija je lokacija sve do današnjeg dana nepoznata.

Budak je počeo pisati kao gimnazijalac. Pjesme su mu tiskane u Pobratimu, Beharu i Mladoj Hrvatskoj, a od konca 1910. do veljače 1912. godine uređivao je taj književno-politički časopis te surađivao s mnogim hrvatskim književnicima. U književnosti se javlja u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici. U tom razdoblju on je jedan od najplodnijih prozaika, tako da neki kritičari to razdoblje nazivaju "Budakovim vremenom". Njegovo plodno književno stvaranje može se svrstati u tri tematske cjeline.

Prvu čine memoarska i autobiografska djela San o sreći, I.-II., 1940.; Na vulkanima, I.-II., 1941.; Ratno roblje, I.-II., 1941-42.; iz kojih se mogu iščitati ne samo njegova osobna iskustva, nego i šire društveno-političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji, s mnogo psiholoških profila.

Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini sa snažnim društveno-kritičkim promatranjem: Raspeće, 1931.; Na ponorima, 1932; Direktor Križanić, 1938.; Rascvjetana trešnja, I.-IV., 1939. Ti su romani kritike malograđanske svijesti, ali s naglaskom na etičkim i moralnim vrijednostima i s osjećajem za socijalnu pravdu. Takva se usmjerenost podudara s obnovom kršćanske duhovnosti u Hrvatskoj 30-ih godina 20. stoljeća. Prema nekim kritičarima Budak prethodi "socijalnoj literaturi".

Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacijelo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čine nedovršen "roman-grozd"; Kresojića soj, I.-III. (1944.-45.), koji je trebao obuhvatiti šest romana, a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman Ognjište, I.-IV., 1938., napisan u ciglih 43 dana u Italiji te zbirke novela Pod gorom, 1930.; Opanci dida Vidurine; 1933. i Privor. Vučja smrt, 1941.

U svojoj ličkoj sagi Budak tematizira ličko selo i ljude kao malu, zatvorenu i izoliranu cjelinu. Opisuje uljudbenu, antropološku, civilizacijsku kršćansko-patrijarhalnu zajednicu u procesu njezina raspadanja i osiromašenja, što znači i rasapa njezinih tradicijskih vrijednosti. On upućuje na nekoliko temeljnih sastavnica. Na prvom je mjestu tlo, zemlja kao praelement vitalističkih sokova, drugi je osjećaj pravde, dakle etički problem, treći je ukorijenjenost u narodnoj kulturi, te četvrti - obitelj kao osnovna prastanica života. U novelama Budak iskazuje dobru psihološku karakterizaciju likova i ličkoga narodnoga života, njegove neposrednosti i autohtonosti, s jezično lokalnom obojenošću, usmeno-narodnim stilom (poslovice, anegdote) i završnim poantama, u tradiciji realističke stilske fakture. Nu, roman Ognjište ima i svoj alegorijsko-simboličan plan slojem "preslikavanja"; arhetipske strukture hrvatske supstancije: arhetip majčinstva, arhetip ognjišta/kuće/doma, kršćanskog žrtvovanja, ženske oplodnje i arhetip mučenice žrtve i naposljetku arhetip arhajsko-antejske uloge i veličine zemlje, čuvane prastarim patrijarhalnim etosom, za čije je održanje sve dopušteno.

Često uspoređivan s "mitskim realizmom" Wladyslawa Reymonta ili ruskih pripovjedača kao što je Šolohov, Budak je doživio progonstvo iz hrvatske književnosti tijekom jugo-komunističke samovlasti.

Objavljena djela: Pod gorom, 1930., Raspeće, 1931., Na ponorima, 1932., Opanci dida Vidurine, 1933., Direktor Križanić, 1938., Ognjište, I.-IV., 1938., Rascvjetana trešnja, I.-IV., 1939., San o sreći, I.-II., 1940., Na vulkanima, I.-II., 1941., Privor, Vučja smrt, 1941., Ratno roblje, I.-II., 1941.-42., Kresojića soj, I.-III., 1944.-45. Godine 2002. slučajno je pronašao župnik Ivan u Gračacu strojopisni otisak Budakovog romana "Bazalo", koji uz tri spomenute knjige: "Kresinu", "Gospodina Tomu" i "Hajduka" te uz najavljene romane: "Mala žena" (Kika) i "Mali će u pisare" spada u roman grozd KRESOJIĆA SOJ.

Objavili smo:

RASPEĆE


Posljednje ažurirano: Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 11:00