Info: Vaš web preglednik ne prihvaća cookies. Trebate uključiti cookies ako želite proizvode staviti u košaricu i kupiti ih.

Marija Kumičić

Dostupnost

Ovaj proizvod trenutno nije dostupan.

Marija Kumičić

* 1863., Varaždin - † 1945., Zagreb

hrvatska književnica

Marija Kumičić, rođena Marišić, ugledna hrvatska književnica, političarka i društvovna djelatnica, svjetlo dana ugledala je u Varaždinu 1863. Umrla je u Zagrebu 1945.

Bila je supruga velikog hrvatskog književnika Eugena Kumičića (1850.-1904.):

"Za Kumičića se oženila 29. 9. 1882. Skupa su proživeli 22 leta i odgojili dva fantini. Kad je Eugen umrl, Marija je imela samo 41 leto i pred njun je bilo još jušto toliko let živjenja. Umrla je va 1945. va 82. lete, a sini su va Zagrebe nastavili lozu." (Cvjetana Miletić: "Brseč Kumičićeva prva zibel", Sušačka revija br. 69, Rijeka, 2011.,- www.klub-susacana.hr)

Marijini sinovi: Tomo (književnik) i Đuro (društvovni djelatnik), rado zvan Jurica, ostvarili su zapažene karijere.

U rodnom Varaždinu provela je Marija Kumičić djetinjstvo, gdje je u samostanu kod uršulinki završila Višu djevojačku školu.

Zalagala se je za prosvjetni i društvovni rad hrvatskih žena, te za njihovu nazočnost u javnom životu. Knjižicom "Žensko pitanje" (1903.) stala je otvoreno u obranu ženskih prava. Potiče 1921. osnivanje društva "Hrvatska žena".

Spadala je među važne članove Stranke prava. U svezi s tim odigrala je značajnu ulogu u okupljanju hrvatskih nacionalista oko lista "Hrvatstvo". Njena borba za hrvatsku državu nije jenjala niti nakon 1918. Radi u nizu hrvatskih društava, a biva i predsjednicom društva "Tomislav". Posebno je značajan njen govor, kojega je održala 1941. povodom 45. obljetnice smrti Dr. Ante Starčevića.

Bila je suradnica brojnih listova, posebno pravaških.

Objavljeni radovi

Pisala je dosta Marija Kumičić, više članke po novinama i časopisima, nego li knjige. Šteta! Zašto? Zato, što će se teško naći skupljač, koji bi ih sve pobrao i tako složio cjelinu njena književnog djela.

Kronologija objavljenih zamašnijih djela Marije Kumičić i zbornika s njenim radovima:

"Nova zagrebačka kuharica" (1888.), s više izdanja, "Pjesme" (zbirka pjesama, 1903.), "Žensko srce" (1904.), "Put k pravoj sreći" (popularno djelo s temom iz narodnog života, 1909.), "Valovi čuvstava" (pripovijetka, 1911.), "Za spomenar" (..), "Zadnje ruže" (zbirka pjesama, 1913.), "Don Frane Bulić" (1935.), "Govor u spomen stogodišnjice rodjenja dra. Ante Starčevića 23. 5. 1923." (1923.), "Književno cvijeće" (1936.), "Pjesmom kroz život" (zbirka pjesama, 1940.), "Komemorativni govor u spomen 45. obljetnice smrti oca domovine Ante Starčevića" (1941.), "Mila si nam ti jedina" (1998.). S Milanom Ogrizovićem dramatizirala je roman Eugena Kumičića: "Kraljica Lepa". Prevodila je s njemačkog i francuskog jezika. Pjesništvo joj je domoljubno i kršćansko.

U samostanu kod uršulinki

Marije Kumičić i danas se rado sjećaju varaždinci, posebno u Duhovnom centru "Dom sv. Anđele".

"Naša je učenica bila i supruga Eugena Kumičića, rođena Varaždinka. S nepunih pet godina, možete li to zamisliti, djevojčica je pošla u školu. Napisala je sjećanja na te svoje prve dane u školi, crticu, književnu minijaturu; to je tako simpatično. Čak je dva razreda završila u jednoj godini. Nevjerojatno je što je ona učinila za hrvatsku kulturu i za hrvatsku ženu!" (Maša Horvat, "Dobrota Puna ljubavi", Veritas br. 2, Zagreb, 2003.)

Uršulinke su u Varaždin došle 1703. na poziv grofice Marije Magdalene Drašković. Njihova zgrada, zapravo sada zgrada Duhovnog centra "Dom sv. Anđele" sagrađena je 1772. Tijekom 18. i 19. stoljeća u njoj su bile smještene razne uršulinske škole. Tu su se školovale hrvatske učiteljice. Bilo je tako sve do 1945. Tada im je "narodna vlast" oduzela zgradu i u njoj otvorila Đački dom, a 1960. medicinsku školu. U času izgona uršulinski iz njihove zgrade bilo je u njoj 1.200 učenica. Zgrada je 2006. vraćena uršulinkama. Sada služi za duhovne vježbe i razne druge duhovne susrete. U prizemlju je smješten dječji vrtić "Sv. Uršula".

"Današnji je varaždinski uršulinski samostan zajedno s crkvom, reprezentativnim arhitektonskim spomenikom baroka, bio jezgra prvoga ženskog internata. Poslije će to biti licej te više učilište u kojem su se za poziv učiteljice spremale žene. Ovaj su internat polazile majke, supruge ili bake znamenitih hrvatskih imena. Eva Noršić, baka Ivana Kukuljevića te njegove sestre Katarina i Rozalija; supruga Augusta Šenoe, Slava pl. Ištvanić; supruga Eugena Kumičića; ženska loza Gjalskoga, Jagića, Krleže; kćeri Velimira Deželića; Henriete Bernath, baka Ivane Brlić - Mažuranić." (Dubravka Brezak–Stamać, "O poučavanju i odgoju djevojaka u prvoj polovici XIX. stoljeća", Kolo br. 3, Zagreb, 2007.)

Nova zagrebačka kuharica

Upravo ovakav naslov odabrala je Marija Kumičić za svoju kuharicu, iako je ona i više toga. Recimo: prava bakina kuhinja s početka 20. stoljeća.

"Na kraje ove štorije pred manun je još jedan vijaj. Moran poć h Ivanke Turković va Lovran. Ona čuva Novu zagrebačku kuharicu, ku j' napisala Marija Kumičić. Kuharicu spominje i Igor Mandić va svojoj knjige Sebi pod kožu i leta 1888. i 1891. po čen bi se reklo da j' Kuharica imela dva izdanja, i to još za života Eugena Kumičića. A gospa Ivanka čuva četrto izdanje, ča govori i neš više. Skupa smo prehićevale stranice i iskale je Marija, kot brsečka nevesta, stavila va libar baren jedan brsečki ricet. Naslov nan govoril da su nutreh zagrebačka jida, ma nikad se ne zna. Zato smo bile kuntente kad smo našle riceti kako se parićuje kisela repa i kiseli kapuz, al broskvi za Viliju Božju. Zapisala je i kako se parićuje kuhana i frigana morska riba, i kako se delaju brodet i marinada. A nutreh se našla, bome, i palenta..." (Cvjetana Miletić: "Brseč Kumičićeva prva zibel", Sušačka revija br. 69, Rijeka, 2011.,- www.klub-susacana.hr)

Osvit hrvatskih žena

Osamdesetih godina 19. stoljeća Stranka prava prerasla je u hrvatski nacionalni pokret. Pridružuju mu se i hrvatske žene. Pišu pjesme, pripovijetke i crtice U početku: Anka Karlović i Ljubica Durbešić.

"U beletrističkom listu Hrvatska vila, koji je pokrenut s ciljem da se iz hrvatskih kuća istisnu plodovi 'njemačke kulture' i da se hrvatsko društvo sačuva od 'pogubne tudjinštine', objavljene su 1882. pjesme Darinke V. i Anke K-ć (vjerojatno Karlović, op. J. T.), a sljedećih godina i prilozi Klotilde Kučera, Josipe Navratil, Laste Buneta i Marije Kumičić, a u listu Balkan radovi stalne suradnice Milke Pogačić te Marije Fabković, Ljube Dragić i Laste Buneta. Među pjesmama, pripovijetkama i crticama iz svakodnevnog života navedenih suradnica Hrvatske vile i Balkana domoljubnim karakterom izdvajaju se pjesme Marije Kumičić, Josipe Navratil i Milke Pogačić." (Jasna Turkalj, "Pohvale i kazne 'krasnom spolu' zbog potpore Stranci prava u banskoj Hrvatskoj 1880-ih", hrcak.srce.hr)

Marija Kumičić, razumije se, nije mogla izostati ni iz toga domoljubnog rada.

Nad Velebitom zora se radja,

Doskora svanut će željeni dan;

Zemlji Hrvata sjat će sloboda,

Prošlost tek puki biti će san

(ulomak iz pjesme "San i java")

Sjeme čistog hrvatstva se

prima srdacah hrvatskih žena

Uz ovo išla je i otvorena potpora Stranci prava. I to, ne samo učiteljica, dakle vrhunski obrazovanih hrvatskih žena toga doba, nego i kćeri obrtnika, trgovaca i seljaka (Jasna

Turkalj, "Pohvale i kazne 'krasnom spolu' zbog potpore Stranci prava u banskoj Hrvatskoj 1880-ih", hrcak.srce.hr):

"Za razliku od učiteljica, u izražavanju privrženosti Stranci prava žena iz obrtničkog, trgovačkog i seljačkog staleža vlast nije vidjela nikakvu opasnost jer su se 'javni i vidljivi izrazi simpatije' žena, i to posebno u vrijeme saborskih izbora, svodili uglavnom na kitice cvijeća vezane trobojnicom i vijence, kojima su djevojke i supruge izbornika Stranke prava častile pravaške prvake kiteći im 'šešir i grudi'.

Uz saborski zapisnik koji bilježi da su u sabornici pravaši s 'triema gospojinskog' uživali potporu 'burnim pljeskom i povladjivanjem', i pravaška politička glasila u raznim pri godama političkog karaktera naglašavaju nazočnost pripadnica 'krasnog spola' koja se tumači kao potpora Stranci prava."

Posebno se to pokazalo pri poznatim žestokim događajima u Hrvatskom saboru.

"'Čestite gradjanske kćeri' sudjelovale su tako i u svečanom dočeku koji su pravaški pristaše u Sisku organizirali Grgi Tuškanu, koji je 27. kolovoza 1884. Sabor nazvao 'spelunkom' u kojoj 'razbojnici imaju svoje ročište', zbog čega je bio kažnjen isključenjem sa šest saborskih sjednica, a zatim i uz pomoć oružnika udaljen iz sabornice.

I režimske Narodne novine i pravaška Sloboda registrirali su, između ostalih, i sudjelovanje uglavnom kćeri lokalnih obrtnika (krojača, pekara, kolara, stolara i bačvara) u svečanom dočeku, a navodi ih i sisački gradski načelnik Lovrić, u izvješću kojim 30. kolovoza 1884. obavještava bana Khuen-Héderváryja o navedenom događaju, ističući da su djevojke osim na dočeku, premda u manjem broju, bile i na večeri koja je u lokalnoj gostionici također bila organizirana u Tuškanovu čast."

Nisu im izmicali s vidika ni aktualni sudski postupci. Marija Kumičić morala je za njih biti zainteresirana već i stoga, jer se među optuženima nalazio i njen suprug.

"Sa zanimanjem su žene pratile i sudske procese protiv članova Stranke prava. Prema izvješću Slobode na glavnoj raspravi protiv Davida Starčevića, Josipa Gržanića i Eugena Kumičića, koja je održana 15. prosinca 1885. zbog događaja u sabornici 5. listopada 1885., galerije su bile ispunjene ženama 'iz odličnih zagrebačkih krugovah'. I tijekom proglašenja presude Grgi Tuškanu zbog 'zločin-stva prevare učinjena' lažnim svjedočenjem u istoj kaznenoj parnici 'galerije bijahu ispunjene gospojami iz najboljih slojeva' grada Zagreba. 'Zagrebačke Hrvatice' sudjelovale su i u 'ovacijama', koje su D. Starčeviću i J. Gržaniću priređene u svibnju 1886. nakon izlaska iz zatvora, 'a osobito velik broj krasnoga spola' pratio je kolima i željeznicom Davida Starčevića i u Jastrebarsko, gdje mu je bio priređen svečani doček uz nazočnost 'djevojakah i žena osobito seljačkoga i obrtničkoga razreda'.

Fizički nasrtaj J. Gržanića na bana Khuena potaknuo je i žene da na duhovit način, vrlo znakovitim darovima pruže moralnu potporu, ali i odaju priznanje osuđenome pravaškom prvaku za vrijeme njegova boravka u zatvoru. Gržanića su zagrebačke žene 'koje prianjaju' uz Stranku prava željele počastiti, a vjerojatno i oraspoložiti srebrnim peharom u obliku čizmice koji su mu trebale prilikom posjeta uručiti supruge pravaških saborskih zastupnika Gjure baruna Rukavine i Hinka Hinkovića, ali im posjet nije bio dopušten. Isto simboličko značenje imao je i 'krasan štap' s ručkom od srebra istoga znakovitog oblika kao spomenuti pehar koji su 'krasotice iz jednog malog mjesta' poslale G. Tuškanu u Sisak da ga uruči Gržaniću za imendan. Dok na ove izraze priznanja pravaškom 'mučeniku' sudbena vlast nije reagirala, u svibnju 1887. čin darivanja pehara (bokala) i prstena, koje su gospođe u stanu Ante Starčevića uručile G. Tuškanu i Ivanu Plocherbergu (Plohberger) nakon izlaska iz zatvora 10. svibnja 1887., poslužio je kao razlog da Tuškan, Plochberger te F. Folnegović i A. Starčević, koji su bili nazočni činu darivanja, budu pozvani kod suca istražitelja.

Budući da su pozvana gospoda odbila svjedočiti u 'predizvidih provedenih radi dara', kažnjeni su visokim novčanim kaznama, a Tuškan je osim globe istim rješenjem bio pozvan da sudu preda pehar i prsten. Na ovu odluku Sudbenog stola, smatrajući je nepravednom i nezakonitom, odgovorili su kažnjeni pritužbama Banskom stolu."

Na saslušanje je i osobno bila pozvana Marija Kumičić.

"Hrvatska 2. lipnja 1887. u rubrici 'Domaće viesti' kratko bilježi da su radi predaje darova na saslušanje sucu istražitelju pozvane i Anka Tkalčić, poznata nam otpuštena učiteljica i sestra Mije Tkalčića, i Marija Kumičić, supruga Eugena Kumičića, no po svemu sudeći kazneni postupak u ovom slučaju nije pokrenut. Da je netko od aktera ove priče završio na sudu, Hrvatska bi o tome sigurno obavijestila svoje čitateljstvo. No, imajući u vidu osobe koje su obuhvaćene istražnim postupkom, bilo kao počiniteljice spornoga djela ili kao svjedoci, kao i njegovo pokretanje uoči saborskih izbora na kojima je Khuen odlučio uništiti opozicijske stranke ne birajući sredstva, vjerojatnim se čini da je to bio još jedan oblik pritiska na Stranku prava i njezine istaknute članove." Mariji Kumičić prijetila je tom prigodom čak i zatvorska kazna.

"Ova se pretpostavka to više čini opravdanom zato što je postojala mogućnost da sud svjedoke, koji i nakon globe 'u svojoj opornosti uztraju', kazni u 'važnijih slučajevih i zatvorom do šest nedjeljah'. Iako nijedan od spomenutih pravaških prvaka nije završio u zatvoru, sredinom svibnja 1887. još se nije znalo hoće li sud odlučiti da je djelo zbog kojeg je pokrenut istražni postupak toliko važno da opravda i zatvaranje svjedoka. Tijekom izbora za Hrvatski sabor 1887., na kojima je Khuenov represivni režim uspio slomiti opoziciju, među rijetkim dopisima Hrvatske, koji u kontekstu izbornih događaja spominju žene, izdvaja se dopis iz Karlovca u kojem je za narodnog zastupnika izabran član Stranke prava dr. Ivan Banjavčić:

'Oj vi gospodje i djevojke karlovačke, čast vam i slava pred cielim narodom! Vi si osvjetlaste lica vaša, vi ste nam bile pobornice i pomoćnice, vi ste zavriedile štovanje i ljubav. Čast vam da je i dika! (…). Vi ste sipale vience i cvieće na hrvatskog poklisara, al mnogo mirisnije i ljepše, neuvele vience saviste same sebi, vi, dične Hrvatice, zaslužiste ime vriednih kćeri tužne vaše majke. Vi uz muževe si i braću stajaste uz zastavu pravde, istine, ponosa i sviesti hrvatske."

Primijetio je to sa zadovoljstvom i sam Dr. Ante Stračević.

"Iako se, kao što smo vidjeli, različiti 'javni i vidljivi izrazi simpatije' i potpore žena Stranci prava mogu pratiti gotovo od povratka Stranke prava u politički život, izravan nastup jedne žene dogodio se 1894. na svečanosti polaganja kamena temeljca za Starčevićev dom. Tom se prigodom govornicima koji su nazdravili prisutnome 'krasnom spolu' obratila gospođa Terihaj govorom koji je svojim sadržajem bio ne samo zahvala već i politički istup, a prilikom samog polaganja kamena temeljca, predvodeći na poklon Starčeviću delegaciju zagrebačkih gospođa, on joj je na njezinu zanosnom pozdravu ganuto zahvalio. 'Sjeme čistog hrvatstva se prima srdacah hrvatskih žena.'"

Hrvatska žena

Zahvaljujući dogovoru – s razlogom tako nazvanih - dobrih Hrvatica, a na poticaj Marije Kumičić, u Zagrebu je 1921. utemeljeno društvo "Hrvatska žena". Svrha mu je bila prvenstveno dobrotvorni rad na kulturnom, prosvjetnom i nacionalnom polju.

"21. svibnja 1921. gospođa Marija Kumičić, hrvatska književnica i novinarka, supruga hrvatskog književnika i parlamentarca Eugena Kumičića, utemeljila je, zajedno s drugim Hrvaticama, društvo "Hrvatska žena" u Zagrebu. Prva predsjednica bila je gospođa Zora Trnski, kćerka hrvatskog pjesnika Ivana Trnskog. Dugogodišnja predsjednica bila je gospođa Jelisava Horvat, supruga dr. Rudolfa Horvata." (Borislav Bijelić, "Društvo Hrvatska žena Đakovo 1936.-1942.", Zbornik Muzeja đakovštine br. 10, Đakovo, 2011.)

Podpredsjednice su bile Ivka barunica Ožegović i Marija Kumičić.

“Za dom svoj živi, pati i radi

Sloga Hrvata nam je spas

Doći će i vama sretni dani

Zapjevajmo u sav glas

‘Ljubit slobodu, a mrzit zlo

Hrvatske žene geslo je to’.”

(Josipa pl. Glembay)

Društvo je, razumije se, iako karitativne, kulturne i prosvjetne djelatnosti, povremeno bilo zabranjivano od vlasti kao nacionalističko i separatističko.

"Hrvatska žena" uspješno je djelovala sve do konačne zabrane 1943.

Sve za obraz,

obraz ni zašto

Zavist i jal nikad nisu imali granica. Iskusila je to i Marija Kumičić. Slučaj se odnosio na roman njenog supruga Eugena.

"Naime, nakon što je Eugen Kumičić (1850.–1904.) bio 1902. godine objavio roman 'Kraljica Lepa', razbuktala se jedna nečasna afera, puna onoga što je A. G. M. zvao 'hrvatskim jalom', a koja je nekoliko godina – zbog insinuacije da je riječ o plagijatu – doslovno tresla tadašnju javnost. Nakon Kumičićeve smrti, polemiku je efektnim tekstom u 'Hrvatskom pravu' 1905. godine, dokrajčila njegova supruga Marija, a naslov njena teksta toliko je sintagmatski, da je ušao u javni optjecaj i bio u mnogo navrata svojevoljno (i tendencionalno) parafraziran. Taj glasi: 'Sve za obraz, obraz ni zašto'." (Igor Mandić: "Ne pod cijenu obraza", www.monitor.hr)

Njegovateljica Oca Domovine

U autobiografskom zapisu "Posljednji časovi Ante Starčevića" ("Hrvatska smotra", Zagreb, br. 3/4, ožujak/travanj 1944.) Marija Kumičić opisuje prijateljstvo svoje obitelji s Dr. Antom Starčevićem, koje je na kraju sezalo sve do njegova smrtnog uzglavlja. Što više, upravo mu je ona zauvijek zaklopila oči.

Pokoj mu daruj Gospodine!

Bilo joj je 19 godina i tek se bila udala.

"Na Badnjak god. 1882. na svom putu u Istru, zaustavismo se moj muž i ja nekoliko sati na Rieci, da posjetimo Antu Starčevića na Sušaku, gdje je on tada boravio kao glavni suradnik pravaškoga lista 'Sloboda'.

God. 1883. već su stranačke prilike zahtievale da se 'Sloboda' preseli u Zagreb, a s njom naravno i Ante Starčević. Od toga vremena prijateljski se odnošaj između moga muža i Staroga sve više utvrđivao, dok je konačno cielu moju obitelj obuhvatio tolikom ljubavlju i nježnošću, da nas je Stari susretao kao svoju dragu djecu. Taj intimni odnos ne samo što nikada nije ni za čas bio pomućen, već naprotiv smijem kazati, da smo kojim slučajem bili i najsrdačnije rodbinski povezani, naš međusobni susretaj ne bi mogao biti ni iskreniji, ni odaniji, ni srdačniji nego li je bio."

Desetak godina kasnije (1894.), Dr. Ante Starčević obolio je od upale pluća. Međutim, upravo tada – 4. svibnja 1894. – posvećen je temeljni kamen njegova Doma u Zagrebu. Doveli su ga na gradilište, ali se on jedva držao na nogama. U svibnju sljedeće pak godine otputovao je na liječenje u Krapinske toplice. Nije mu to mnogo pomoglo. U veljači 1896. nakupila mu se voda u prsnoj šupljini.

Bližio se kraj.

"U drugoj polovici veljače jednoga jutra nađoh ga nekako nerazpoložena. ... 28. veljače uz sve molbe i nagovore Stari ne htjede više primati ni kapi pića, ni mrvu hrane, a vrućina je sve više rasla."

Uskoro stiže tužna vijest.

"Prebaciv kabanice na leđa, pohitismo do dra Franka i s njim zajedno k našemu Staromu. On nas je dočekao još otvorenih očiju, koje sam Mu ja na današnji dan pred 48 godina za uviek zaklopila."

Bilo je to 29. veljače 1896.

Briga o Starčevićevu domu

Mile Starčević i članovi njegove obitelji nisu bili zainteresirani za upravljanje Starčevićevim domom. Ali:

"Za razliku od njih Marija Kumičić, udovica Eugena Kumičića, koji je jedno vrijeme bio i predsjednik Čiste stranke prava, odlučila je preuzeti na sebe tu brigu. Ona se 1905. zajedno sa sinovima preselila u Starčevićev dom i postala njegova dugogodišnja upraviteljica. Mariji Kumičić uspjelo je konsolidirati poslovanje Doma, ponajprije daljnjim raspačavanjem dionica. Uz to je Dom pozitivno poslovao iznajmljivanjem dijela lokala, a sve je više korišten i za održavanje raznih stranačkih skupova ili priredaba." (Stjepan Matković, "Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba Nezavisne Države Hrvatske", hrcak.srce.hr)

Nu, samo nakratko.

Ponovno je došlo do unutarpravaških sukoba. Protivnici frankovaca nastojali su ovladati Starčevićevim domom. Bio je to ipak bezuspješan pokušaj,

"jer je Marija Kumičić ustrajavala na potpori Franku i njegovim sljedbenicima. Društvo je u tom razdoblju plasiralo novih 400 dionica i time održalo Dom pod nadzorom uprave koja je i do tada vodila poslovanje."

U doba Prvog svjetskog rata u Starčevićev dom se uselila Zemaljska obrskrba, ali je obitelji Kumičić ostavljen stan na korištenje.

"Njoj je uz potporu Ravnateljstva Doma uspjelo zadržati stambeni prostor s razloga, što se taj stan u kojem je Stari svoju veliku dušu izdahnuo, smatralo svoje vrsti svetinjom, i kao takav ima meni doživotno služiti, a za uzvrat da ću ja i nadalje s mojim sinom Tomicom voditi svu brigu za Dom."

Vlasti Nezavisne Države Hrvatske nisu imale razumijevanja za takav način upravljanja Starčevićevim domom.

Marija Kumičić o tome piše:

"Međutim, sve to nije bilo dovoljno da se u slučaju Starčevićeva doma održi sastav i oblik njegove dotadašnje uprave jer je donesena odluka o izvlaštenju toga prostora u kojemu je Otac Domovine proveo svoje posljednje dane. Tako su neki od starih i uglednih pravaša doživjeli da budu javno prozvani, pa i odstranjeni iz društva koje je bilo simbolom starčevićanske tradicije. Odlukom državnog vrha pokrenuto je ukidanje Starčevićeva doma d.d. uz poglavnikovo obrazloženje da su u njemu prevladali oni koji su u prikupljanju dionica 'vidjeli unosan posao vlastitog obogaćivanja', što nije odgovaralo 'duhu novog poretka'."

Slijedila je deložacija. Bilo je to u travnju 1941.

Marija Kumičić zatražila je razgovor s Poglavnikom.

"On ju je primio u posjet i potvrdio odluku o njezinu iseljenju iz Doma, što je ona doživjela kao prisilni izgon. Unatoč tomu preselila se početkom lipnja, zajedno sa sinom Gjurom, u stan na Trgu kralja Tomislava, koji je bio u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i za njega plaćala najam."

Na dan mučeničke smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, kako je rekla - 30. travnja 1941. - povukla se iz javnog života Marija Kumičić.

"Ona se poslije ipak povremeno javljala svojim prilozima u raznim novinama i držala predavanja otvorena za javnost, no iz njenih neobjavljenih zapisa o Starčevićevu domu jasno je da je deložaciju doživjela kao nepravdu. Kad je 22. veljače 1945. umrla, u jednom od nekrologa moglo se pročitati:

'Svaku povjerenu zadaću Marija Kumičić je zdušno vršila, pa je tako i Starčevićevim Domom upravljala te ga je kroz svu diktaturu sačuvala i zadržala hrvatskom narodu, a svojim ga je umnim gospodarstvom, uz pomoć nekih još iztaknutih pravaša riešila duga, te je dom kasnije od stanarine mogao novčano pomagati mnogu hrvatsku djelatnost' ..."

Gjuro Kumičić, njezin sin, radio je u državnoj službi Nezavisne Države Hrvatske. Na kraju je, uoči ulaska partizana u Zagreb, obavljao dužnost upravitelja grada.

Objavili smo:

VALOVI ČUVSTAVA

ZLATOTVORNO SELO


Posljednje ažurirano: Četvrtak, 16 Kolovoz 2018 22:17