Info: Vaš web preglednik ne prihvaća cookies. Trebate uključiti cookies ako želite proizvode staviti u košaricu i kupiti ih.

Marcel Prevost

Dostupnost

Ovaj proizvod trenutno nije dostupan.

Marcel Prévost

*1. svibnja 1862., Paris - † 8. travnja 1941., Vianne

francuski književnik

"Najveća književna senzacija, što ju je francuska literatura doživljavala posljednjih godina, bio je roman »Les Anges gardiens« (Anđeli čuvari), koji je izašao prošloga ljeta, u mjesecu svibnju. Djelo je za prvih sedam dana doživjelo — četrdeset izdanja. Dakle i za same Francuze, koji češće mogu da se pohvale ovolikom jagmom za dobru beletrističku knjigu, senzacija prvoga reda. I nije bilo većega literarnoga historičara, koji ne bi posvetio po koji zanosni članak ovom znamenitom djelu, a Gaston Deschamps donio je u »Tempsu« studiju, u kojoj je sažeo sa socijalnog stajališta sve ideje, koje se kupe u duši francuskoga patriota, primajući u ruke djelo ovolikoga značenja.

Roman je nosio na čelu ime Marcela Prévosta. I to je bio prvi roman, s kojim je izašao ovaj pisac pred čitalačko općinstvo, otkako je obukao zeleni frak kao znak najvećega odlikovanja, što ga francuski pisac može doživjeti, postajući »besmrtnikom« de l' Académie Française. Posljednjih godina naime zabavljao se Prévost pisanjem moralno-filozofskih knjiga, u kojima se je obraćao na žensku omladinu francusku, da joj bude vodičem na životnoj stazi — od djevojke do žene, i od žene do majke. I u posljednjem svom romanu obradio je moralnu temu, koja je za Francuze naročito aktualna, a zabavlja se strancima u Francuskoj, upravo odgojiteljicama francuskih kćeri, koje se redovno rekrutiraju iz krugova engleskih, njemačkih i talijanskih. »Anđelima čuvarima« nazivlje Prévost upravo te odgojiteljice. Koliki sarkazam leži u ovom nazivu, vidjet ćemo odmah.

Njemačka »Fräulein« Magda iskreno je odana svojoj pitomici Josetti Croze, ali ju ipak cijelim nizom ružnih makinacija — ukradenim vojnim dokumentima, ljubavlju i novcem — tjera na samoubijstvo. To je prvi primjer. Onda dolazi engleska »Miss« Fanny Smith, koja upravo despotski gospodari s porodicom Hautmont-Segré ušuljavši se u dušu svoje učenice Berthe, dok je svojim teorijama sasvim ne odbije od njenih roditelja ... Lijepa Talijanka »signorina« Sandra, odgojiteljica Conte Corbellier, zavodi njenoga brata, a onda se osvećuje za dobiveni otkaz time, što domaćinu otvara oči za nevjernost njegove žene, koju samo u tu svrhu uhodi. — Napokon dolazi Rosalie, rodom Luksenburžanka, čestita djevojka, koja unatoč svojih vrlina donosi nesreću u francusku porodicu, jer se otac njene gojenice strastveno zaljubi u nju, te je spreman na svako zločinstvo.

Pored ove četiri rastrojene porodice, pruža nam peta, sjajnu sliku nepomućene i tihe sreće. I to samo poradi toga, jer joj siromaštvo ne dopušta, da se dade na opasan raskoš strane guvernante i jer mati svoje tri kćeri — sama odgaja. Ovo je glavna tendencija romana: neka majke same uzmu u svoje ruke odgoj svojih kćeri!

A sada dolazi najeklatantniji dokaz o uspjehu Prévostova romana. Strane guvernante u Parizu složile su se i — tužile Prévosta radi klevete ... On je smjesta napisao obranbeni spis, u kojemu se zaprijetio, da će na sudu iznijeti stotine realnih dokaza iz svakidašnjega života. Što se tiče stranih jezika, poradi kojih se u prvom redu uzimaju guvernante u kuću, nazvao je Prévost ovu želju francuskih roditelja djetinjastom. Kao vrhunac svoje dijalektike naveo je, da se na ovaj način poznavanje tuđih jezika preskupo plaća, jer se uvođenjem »tuđinačke duše« u francusku porodicu lišava francuski nacionalni karakter najdragocjenije svoje značajke.

Inače je Prévost poznat hrvatskom općinstvu po svom dramatiziranom romanu »Les Demi-Vierges« (Poludjevice), a sada mu dajemo u ruke najčuvenije starije njegovo djelo »L' Automne d' une Femme« (Ženina jesen), koje je baš ove godine doživjelo svoj jubilarni vrhunac završivši nečuvenu seriju izdanja od — 500.000 primjeraka. To mu je ujedno i najbolja preporuka. Prévost je zapravo izučeni — inženjer kao i kolega njegov Maurice Donnay, s kojim ima još jednu dodirnu točku, da je naime rođen iste godine s njim (1862.). Kod Francuza inženjeri postaju izvrsnim romancierima, ako samo umiju gledati i pripovijedati. Za Prévosta je ovaj pripovjedački talenat tako očevidan, da mu neki kritičari čak osporavaju i svaku ličnu zaslugu u pisanju romana. Štogod uzima pod ruku, vele, sve mu postaje pripoviješću, i to takovom, da mu se knjige najradije čitaju među francuskim općinstvom.

Nije nam ni svrha ni namjera, da sva Prévostova djela napominjemo, ali ćemo ispisati bar glavne natpise. — Le Scorpion, Chonchette, Mademoiselle Jaufre, Cousine Laura, La Confession d'un Amant, Lettres de Femmes, Nouvelles Lettres de Femmes, Dernières Lettres de Femmes, Notre Compagnes (Provinciales et Parisiennes), Le Jardin secret, Monsieur et Madame Moloch, Les Vierges-Fortes (dva sveska: Frédérique i Léa), Pierre et Thérèse, La flus faible (drama), L'heureux Ménage, Trois Nouvelles (Nimba, Le Mariage de Julienne i Le Moulin de Nazareth), onda opet tri novele u jednoj knjizi: La fausse Bourgeoise, Poupette i La Peur de l'Enfer, Le domino jaune, La Princesse d'Erminge i Lettres à Françoise. Većina je ovih djela izašla i u ilustriranom izdanju »Modern-Bibliothèque« Arthema Fayarda, koju naročito preporučujemo onim hrvatskim čitaocima francuskih izdanja, koji će imati francusku modernu književnost u originalu, a triput je jeftinija od običnih — žutih! — francuskih edicija.

Čuveni kritičar Jules Lemaître iznoseći književni portrait Prévostov (»Contemporains«, VI. str. 336.) našao je za pisca dva vanredna epitetona. Nazvao ga je »doktorom ljubavnih znanosti« (docteur ès sciences de l'amour) i — »kršćanskim erotičarom« (l'erotique chrétien). I tko poznaje Prévostova djela, mora kliknuti od zadovoljstva, nailazeći na ovako sjajnu karakteristiku, koju sam ne bi nikada našao.

L'érotiaue chrétien! A kad tamo, Prévost je — židovskoga porijetla, premda je sam odgojen kao katolik u jednom od prvih pariških jezuitskih seminara. Kod Francuzâ naime nikada ne znaš, koji je njihov velikan židov, a koji nije. Svi su napolak. I rijetko ćeš naći knjigu, koja će te o tom pouzdano poučiti. U njihovim očima to i nije nikakova znatna stvar, koja bi se naročito valjala zapisivati. Kod njih su i katolici, i protestanti, i mojsijevci — Francuzi najčistijega soja, koji se svi bez izuzetka zagrijavaju za iste ideale.

Na taj način postao je Prévost sasvim osobiti tip. Senzualist po židovskom porijetlu, a ortodoks po katoličkom odgoju. Umije da bude pikantan i smion, ali tu svoju osobinu redovno zamotava gracioznošću i moralom katoličkim. Kod njega i u braku valja da supruzi ostanu »nevini« u svom ljubavnom odnosu. On doduše sočno i potanko opisuje bračne zagrljaje, da kadikad sasvim zaboravljaš na autorovo kršćanstvo i strogu doktrinu, ali će uvijek na koncu naći po koju frazu, koja će te poučiti, da ovakav — ne smiješ biti. Smiješ ljubiti, ali - kršćanski! L'erotique chrétien. U tome je Prévost pravi virtuoz. Kad bi se Bourget privolio Prévostovu pietizmu, postao bi čisti Anglosaksonac i nesnosni puritanac, što sâm Prévost nikada ne može biti. On se tako vješto umije provući izmedju Scile i Karibde, da uvijek ostane i vuk sit i koza cijela. Le docteur ès sciences de l'amour ... Specijalist među feminističkim pripovjedačima. Zato je možda toliko i omilio francuskim katoličko-senzualističkim krugovima, koji mu raznose izdanja u 500.000 primjeraka. On je semit i katolik u istoj osobi, kao što su apostoli bili u prvoj polovici svoga života Židovi, a u drugoj katolici.

Prévost je jedan od onih francuskih pisaca, koji u svakom svom romanu imaju po jednog — opata. To je u neku ruku vidljiv znak onog neodređenog novijeg misticizma, koji u ljubavne pripovijesti nekih njihovih prvih romanciera baca po čitave mlazove čiste religioznosti. Izvolite se samo udupsti u dušu Julije junakinje romana, što ga držite u rukama. Ljubav je to žene u četrdesetim godinama, dakle u »Opasnoj dobi« Karine Michaelis, koji je roman Prévost preveo na francuski. Njezina ispovijest pred opatom Huguetom puna je prodirne kazuistike i besprikorne ortodoksnosti. A onda promotrite njezin odnos prema mlađahnom Mauricu! I ovo je jedna od onih mladićkih figura u francuskoj beletristici, koje su blage, plašljive, skrupulozne, mlađe od svojih ljubavnica, i tako pasivne, da bi se moglo reći, da žene zavode ovakove mladiće više, nego li mladići njih. Uostalom o »Ženinoj jeseni« ne mislimo govoriti; neka govori sâm roman, koji će bez sumnje svakoga čitaoca snažno zaokupiti, a svojim završetkom donijeti mu moćnu umjetničku impresiju, koje se ne će tako lako otresti.

Da o piscu dademo što potpuniju sliku, valja da se još nekih romana bar donekle dotaknemo.

U djelu »Pierre et Thérèse« raspreda autor problem, da li poslovna nekorektnost muževa, koju je počinio prije braka, može za neporočnu ženu biti razlogom, da ostavi muža. Prévost prepušta osjećaju da riješi pitanje, a ne pravu, pa budući da je Pierre uzoran suprug, oprašta mu žena nekorektnost, koju je on već i sâm okajao. Djelo je ovo prije tri godine i dramatizirano. — Pedagoška ćaskanja Prévostova »Lettres à Françoise Mariée« (god. 1912.) podigao je kritičar Faguet do značenja Rousseau-ova »Emila«, pa je čak u njima našao moralista »Nove Heloise«. — Svojim romanom »Monsieur et Madame Moloch« (1907.) nastojao je pisac da prikaže Francuzima sliku modernog njemačkog života, pa je doista u tom poslu bio objektivniji nego što bi se moglo očekivati od »punokrvnoga« Francuza. Glavnu pažnju obratio je na opisivanje njemačkog naučnog i umjetničkog nastojanja. Glavni junak romana zove se Zimmermann, koji je kao profesor kemije u Jeni nosilac naučnjačkih i slobodnjačkih njemačkih ideala, a kojega poradi komičnog i pedantnog izgleda jedna mlada Francuskinja upoređuje s »Molohom«, pa to ime prelazi i na njegovu ženu. Inače je ljubavni sujet udešen prema pustolovini saske kraljice s francuskim odgojiteljem njene djece.

Osnovna crta Prévostove literaturne fiziognomije razbira se najjače iz njegovih raznih »Pisama« (Lettres) i »Djevica« (Vierges-fortes), u kojima se s najvećom ozbiljnošću dao na proučavanje ženskoga pitanja. U »Jakim djevojkama« obrađuje — iz inozemstva importirani — ženski pokret, koji bi imao bespomoćnu djevojku učiniti ekonomski nezavisnom i samostalnom, da prije ne mora postati prostom muževom žrtvom i predmetom kućne luksurioznosti. Prévostova glavna ideja posljednjih godina razbira se u nastojanju, da djevojku iz građanskih krugova učini praktičnom i istrgne je iz prijevoja, kojima je dosad kao mumija imala čekati privezanih ruku da joj konvencionalnim načinom tek muž odriješi ruke. Ovako privezani ženski temperamenti, kad dođu do slobode, koju tek brakom postizavaju, vrlo lako zalaze na stranputice. Za to Prévost daje svojoj nećakinji Françoisi, koja se nalazi još u penzionatu, vanredno krasne pouke o dužnostima i zabavama, koje valja da odabira, o normalnom upravljanju života u smislu zdravog i harmoničkog obrazovanja svih psihičkih i fizičkih sila.

U ovim knjigama očituje se vanredno kultiviran i otmen duh autora, koji se dotiče svih modernih pitanja i kulturnih problema, primjenjujući ih osobito spretno shvaćanju svojih mladih čitateljica. Knjiga, koja bi i mladim Hrvaticama dobro došla. Pisac ide za tim, da ženu učini dostojnom i razumnom drugaricom muževom, pa se ta njegova želja osniva na sasvim savremenoj težnji, da je apsolutno potrebno žensko sudjelovanje u unapređivanju općenite kulture. Ovoj ideji, za koju će jamačno Prévostu biti zahvalan sav ženski svijet, dodaje pisac — pošto je iznesao bilancu XIX. vijeka — ovaj značajan zaključak: »U općenitoj smućenosti i sveopćoj dosadi preostaje nam još jedno jedino plemenito nastojanje, koje se očituje u težnji savremene žene da sjedini svoj rad s radom svoga muža. Kad budu mlade djevojke i mlade žene uložile svu snagu u rad, možda će se čovječanstvo spasiti od općenitoga sloma ... Primi ove riječi ozbiljno, ironička moja Françoise, i promišljaj o njima u ovoj posljednjoj sedmici godine. »Vi ste sol zemlje«, govorilo je božansko dijete. Ali ako sol bude glupa, čime ćemo soliti?«

Dr. Nikola Andrić

Izvor: Predgovor iz knjige Marcel Prévost: Ženina jesen, Zabavna biblioteka, knjiga 21. i 22., Zagreb, 1914.

Objavili smo:

JULIENNINA UDAJA


Posljednje ažurirano: Utorak, 23 Siječanj 2018 08:13