Info: Vaš web preglednik ne prihvaća cookies. Trebate uključiti cookies ako želite proizvode staviti u košaricu i kupiti ih.

Louise de la Ramée (Ouida)

Dostupnost

Ovaj proizvod trenutno nije dostupan.

Louise de la Ramée (Ouida)

*1. siječnja 1839., Bury St Edmunds, Suffolk, Engleska - † 25. siječnja 1908., Viareggio, Italija

engleska književnica

Dne 26. siječnja 1908. umrla je u Viareggiu u Italiji jedna od najpoznatijih engleskih pripovjedačica, koja je pisala pod pseudonimom »Ouida«. Umrla je u visokoj starosti i u velikoj bijedi, koju je ublaživala pomoć britanske vlade sa 150 livri sterlinga na godinu ... Pravo njeno ime bilo je Louise de la Ramée. Bila je kći jednog Engleza i jedne Francuskinje. Rodila se u Bury Saint-Edmundsu god. 1840., a već god 1862. otpočelo se njeno neobično plodno književno djelovanje. Njeni senzacionalni društveni romani bili su dugo vremena glavni pomodni artikli engleskog književnog tržišta. Kasnije je dugo vremena živjela u Italiji, gdje ju je i smrt zatekla. Zahvaljujući svom englesko-francuskom porijeklu, visokoj obrazovanosti i mnogogodišnjem boravljenju među stranim elementima, raspolagala je većim i širim operativnim područjem nego većina tadašnjih engleskih pripovjedača. Kako je obilazila svim većim evropskim gradovima, pa poznavala i nekoliko stranih jezika — čime se inače ne odlikuju ni engleski ni francuski literati — dozorila je u nje osobita ironija na engleske društvene običaje. Njene pripovijesti redovno su dobro smišljene, a gdjekada joj ispod umjetničke kičice iskrsne i po kakva drska karakteristika, naročito sumnjivih žena velikoga svijeta. Stil joj je, doduše, dosta sentimentalan s mnogo francuske pustopasnosti, ali baš to kao da je i glavni razlog njene popularnosti, koliko među engleskim, toliko i među francuskim čitalačkim općinstvom.

Glavna su joj djela: »Idalia« (1867.), »Tricotrin« (1870.), »Puck« (1870.), »Strathmore« (1871.), »Under two Flags« (1871.), »Moths« (1880.), »Bimbi« (1882.), »Wanda« (1883.), »Princess Napraxine« (1884.), »A House Party« (1886.), »The Massarenes« (1879.), »Critical Studies« (1901.) i — »Two Little Wooden Shoes« (Dvije drvene cipelice), koje smo zbog osobite nježnosti odabrali za seriju naših »djevojačkih knjiga«.

Dijalog bio je Ouidina najjača strana, dok se sa živim stvorovima njene mašte danas rijetko susrećemo u životu. Njeni junaci redovno su kozmopoliti u najširem smislu ove riječi. Oni pripadaju svim kontinentima, pa se snalaze u Francuskoj isto tako kao i u Italiji, ruskim stepama kao i u štajerskim planinskim šumama ili na obalama Niagare, love lavove u Alžiru i proučavaju žensku ljepotu na Gangesu. Oni poznaju sve jezike i citiraju pjesnike svih zemalja u originalnim tekstovima: njihovi se običaji i nazori izdižu iznad svakog vremena i svakog prostora. Spavaća soba junakova, koja je namještena s najraskošnijim raffinementom, sva je ispunjena mirisnim jastučićima, koje su mnoge vilinske ručice isplele i satkale ... Beskrajna lijenost istaknuta je osobina »neodoljivog« ljubavnika; on obično počiva na elegantnoj sofi, zagledavši se dubokoumno u promatranje dima, koji se izvija iz fine njegove havane ... Ali je strahovita snaga, koja drijema iza ove prividne indolencije. Ako junak — što se češće događa - nosi na sebi uniformu konjičkog oficira, onda je on čitav Mazepa; on dobiva, kao na primjer onaj Bertie Cecil u romanu »Pod dvjema zastavama«, na trkama uvijek prvu nagradu. Nježna spodoba, koja izgleda, kao da bi ju najlakši povjetarac mogao previti, ako ju nevolja natjera, postaje čelik i željezo. On obuzdava spregu najvatrenijih konja, koji jure strelovitom brzinom, a da kočijašu ne spadne ni vlas s glave. On se sasvim sam hvata u koštac s divljim veprom — i pobjeđuje ga! Kakvo je onda čudo, da taj isti Bertie Cecil iznosi živu glavu, kad se putnici jednog ekspresnog vlaka, pri sudaru s drugim vlakom, pretvore svi bez izuzetka u kašu? Kakvo čudo, kad taj divni junak kao prosti vojnik provodi dvanaest teških godina u najžešćim bojevima s Kabilima sjeverne Afrike, a na koncu doživljava to, da se najljepša i najponosnija engleska aristokratkinja u njega zaljubljuje?

Tricotrin, junak istoimenog romana, u istoj je osobi i Apolon Musagetes, i Sokrat, i Demosten, i Aleksandar, i Diogen! Kad on prevuče gudalom preko svoga Stradivariusa, zamuknu smjesta sve krilate šumske pjevice, vjetar zadržava svoj dah, a drveće priklanja svoje silne krošnje slušajući njegovu slatku igru. Snagom svoga govora nagoni on parišku fukaru na barikade, a onda ju opet s njih dozivlje na tihi rad. Tricotrin izvodi bezbrojna djela nevjerojatnoga herojstva; on je kumir francuskoga naroda, gdje se prvi državnici otimaju za njegovu sklonost — ali taj polubog lunja, s violinom na leđima, od sela do sela i od grada do grada, svira po krčmama i spava po drvarnicama, ciganin i protuha, jer ljubi samo slobodu i narod ... Na posljednjoj strani posljednjega sveska opsežnog romana zagonetka se razrešava: Tricotrin je sin jednog zločestog lorda, koji je kao maleni dječak ostavio kuću svoga oca, jer u svom urođenom ponosu nije podnosio uvredljivo očevo ponašanje.

Junačka karijera ovih muževa ukrštava se neprestano pariškim ženskinjama. Ako Delila i nije rođena Parižanka, ona je to pouzdano po svojoj prirodi i temperamentu. Ouida vodi svoje parove redovno po istom principu: muž i žena čine obično neku antitezu. Tricotrin ljubi iz svega srca jedno divno stvorenje, Vivu, nahoče, koje je pobrao jednoj šumi kraj Loire i s pomoću jedne stare seljakinje odgojio. Viva isto tako ljubi svoga prijatelja i spasitelja, a ipak ne može da dođe između njih do prave ljubavne idile, jer nahoče mrzi njegovo siromaštvo i čezne samo za sjajem i blistavilom; njezin je ideal samo Pariz. Sva Sokratska mudrost Tricotrinova izbačena je u vjetar; nezadovoljstvo taštoga nahočeta raste od dana do dana. Napokon ju on odvede u Pariz, samo u posjet. Ali se taj posjet produži u stalan boravak i Viva pođe za jednog vojvodu, a jadni protuha i vucibatina mogao je dalje vući svoju batinu po carskim drumovima.

Ta Viva nije najgora u Ouidinoj bogatoj galeriji »svjetskih dama«. Lady Vavasour u »Strathmoru« nadmašuje svojim porocima sve Mesaline stare i nove povijesti. Žena jednoga lorda, koja prima biserje i drago kamenje od prijatelja svoga muža, nije u Ouidinim romanima nikakova rijetkost.

Ali je zato Beba u njenim »Dvjema drvenim cipelicama« umiljata i sjajna djevojčica, koja razblažuje srce čitaočevo. U ovom stilu napisala je Ouida samo još jedno djelo: »A Leaf in the Storms«. Junakinje ovakovih romana ne zastaruju, kao što ne zastaruje »Immergrün unserer Gefühle« od Jean Paula.

Izvor: Dr. Nikola Andrić, Zabavna biblioteka, kolo XLI, knjiga 499., 1931.

Objavili smo:

DVIJE DRVENE CIPELICE


Posljednje ažurirano: Utorak, 13 Studeni 2018 01:41