Info: Vaš web preglednik ne prihvaća cookies. Trebate uključiti cookies ako želite proizvode staviti u košaricu i kupiti ih.

John Habberton

Dostupnost

Ovaj proizvod trenutno nije dostupan.

John Habberton

* 1842 – † 1921

američki književnik

John Habberton i američki humoristi

Američki humor je nešto sasvim osobito, kao i američka klima. Nije za svakoga. U Evropi je latinska riječ »humor« (vlaga) zadržala u sebi još svoje prvotno značenje: — mi tražimo, da nam humorist istisne na oči malo vlage ... Međutim, američki humor ne izazivlje nikakove vlage na čitaočevim očima; on je, kako se obično kazuje: suh. Ima nešto groteskno u sebi; želja za pretjerivanjem prelazi kod Amerikanaca često u potpunu mahnitost. Uz izvjesne »practical jokes« (opipne šale) Marka Twaina i Artemusa Warda klasični francuski satirik Rubelais raspukao bi se od smijeha.

Najznačajnije obilježje američkoga humora svakako je prividna ozbiljnost, s kojom se iznose najsmješnije stvari. Ova protivnost osjećajnosti sadrži u sebi svu tajnu draži, kojom američki humoristi djeluju na čitaoca. Dakako, od čitaoca se iziskuje spremnost, da se dade razveseliti. Ko ne razumije šale, taj neka se ne laća američke humorističke knjige; ko se ne umije ili ne će da se smije, taj neka ne čita ni Mark Twaina — ni Johna Habbertona. A ipak bi se u povijesti čovječanstva teško našla epoha, u kojoj bi ljudstvo toliko trebalo ovakovih dobročinitelja, kakvi su humoristi. A jedva se dade procijeniti, koliko su bezazlenog veselja razasuli po kontinentima ti američki humoristi.

Među najstarijim američkim humoristima ističu se: Artemus Ward (1834. do 1867.), David Ross Loke (1833. do 1888.) i Henry Shaw (1818. do 1885.). Oni su, u neku ruku literarni »clowni« (u dobrom smislu te riječi), ali se njihovi spisi računaju među »najuspješnija sredstva proti bolima ljudskoga neraspoloženja«. Velik dio njihove komike ide na račun tobožnjih ortografskih pogrešaka i provincijalizama, kojih ima bezbroj u Americi. Zato se ova tri autora i tako teško prevode na druge jezike.

Kao najpoznatiji američki humorist važi Mark Twain (1835. do 1910). Zapravo se zvao Samuel Clemens, a književni svoj pseudonim uzeo je iz svog momačkog života, kad je kao prosti lađar na Mississippiju brojao vreće: Mark one! — Mark twain«. Bezgranična nedotupavnost — dakako, samo izvještačena — i hladnoća, kojom on izriče najveselije stvari, mora i najvećeg melankolika nagnati na smijeh. Što god je ikada ikoji književnik komičnih strana izbio iz ljudskih ludosti, izbio je Mark Twain. On o Evropljanima govori kao da su to neki žitelji na mjesecu a ne njemu srodni ljudi. Dok ga čovjek čita sve mu podrhtavaju mišići na obrazima; neko vrijeme se sam pred sobom stidiš, što te tolika glupost razveseljuje i opireš se nekoliko časova smijehu, ali napokon prasneš osjećajući, da nije nikakova sramota ni neukusnost smijati se smiješnoj stvari.

Nije ovdje mjesto, da se govori o mnogostranosti Twainovih raznoličnih djela. Samo valja da istaknemo njegovog »Tom Sawyera« (1876.) u kojemu je opisao čitavu četu dobrih, a neodgojenih dječaka — onako, kako je Habberton opisao svoga Budgea i Toddieja.

Autor naše »Helenine dječice«, John Habberton (1842. do 1921.) prešao je iz publicistike među pripovjedače. Kao Amerikanac i on je, razumije se sasvim drugačiji od evropskih pisaca i po svom životu i po djelima.

Prije nego što je postao novinar, bio je sve, što je mogao uz put da dohvati. Bio je i tipograf i bankovni agenat, i vojnik u federalnoj vojsci za velikog građanskog rata između Sjevera i Juga, postao i oficir, a iza toga knjižarski namještenik, pa samostalni knjižar naposljetku novinar, redaktor »Christian Revue«, zatim »New York Heralda«. Novinarstvo ga je onda i dovelo do literarnog rada.

Prvi njegovi radovi bile su crtice iz života na američkom Zapadu. Te crtice nisu upalile. Ali već prvo djelo iza toga, koje je godine 1876. izišlo u Bostonu, raznijelo mu je glas po svoj Americi i brzo prešlo Ocean. To su Helen's babies, — Helenina dječica, koja su izdana u nebrojenim izdanjima u Americi i Britaniji, a i prevedena na mnoge jezike. I mi ih u ovoj knjizi donosimo.

Kasniji literarni rad Habbertonov obuhvaća preko dvadeset knjiga beletristike onda eseje, humorističko djelo »Život Washihgtonov«, i dramu »Deacon Crankett«, koja je prikazivana nebrojeno puta. Među beletrističkim djelima njegovim nalaze se na odličnom mjestu »Other people's children«, — Tuđa djeca, pendant »Heleninoj djeci«, pa ćemo i njih donijeti jednom prilikom.

»Heleninu djecu« posvećuje autor »roditeljima najbolje djece na svijetu«, dakle svima roditeljima, što ih ima pod suncem Božjim, jer svaki otac, a pogotovo svaka mati, kako se zna, ima najbolju djecu na svijetu. Dva egzemplara te najbolje djece, Budge i Toddie, istupaju pred nas u oba djela, što ih donosimo, i vode neprestano glavnu riječ, zapravo njihova je gotovo sva akcija i svaka riječ. Stariji su, kako i mora da bude uz najbolju djecu, tek neki privjesak, bez kojega ne mogu djeca zasad da budu, i neka žrtva, koja se je predala djeci na milost i nemilost.

Knjiga o djeci, pogotovo ovakva vesela knjiga, mora da bude zanimljiva ne samo za majke, a uz njih i za »neizbježive« pedagoge, nego i za svakog dječjeg ljubitelja i mrzitelja. Američki je humor sasvim drugačija biljka nego njegov evropski brat. Življe mu kuca bìlo, a skokovi su mu čudniji i nenadaniji. Klasični junaci Habbertonovi, Budge i Toddie, nisu samo obični mali nevaljalci, koji su na vazdanju brigu i nepriliku starijima nego i mali američki filozofi, koji stvaraju novi svijet i novu filozofiju. Budge, na primjer, u onoj vječitoj dječjoj želji, da što prije odraste dolazi do mudrog pitanja, zašto nije na svijetu tako da se djeca kao biljke sade u zemlju, polijevaju i okopavaju i onda kao biljke brzo rastu, kao šparoga, koja za dan može da naraste pol stope?

Ali i mnogo zakučastijih se pitanja prihvaćaju Budge i Toddie, pa ih rješavaju s onom istom mirnoćom i lakoćom, s kojom — da prostite! — i veliki homo sapiens od pamtivijeka rješava bez ikakvog prigovora i nepogrješivo svako pitanje svemirsko, a pogotovo svako pitanje iz duševnoga života.

Učite od malih! — čuli smo odavno, a od ovih američkih mališa, koji su uhvaćeni i naslikani ovako duboko i istinito, na veseo ćemo način naučiti štošta, — samo dabogme kasnije ne ćemo priznavati da smo i u njima našli neke učitelje tako zvane mudrosti na svijetu.

Ali zvali mi nju kako mu drago, ona će nam biti na radost, a od radosti jedino i nastaje i traje život čovječji.

(Izvor: Zabavna biblioteka, kolo XLI, knjiga 491., 1930.)

Objavili smo:

HELENINA DJEČICA


Posljednje ažurirano: Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 09:01