Info: Vaš web preglednik ne prihvaća cookies. Trebate uključiti cookies ako želite proizvode staviti u košaricu i kupiti ih.

Guido da Verona

Dostupnost

Ovaj proizvod trenutno nije dostupan.

Guido da Verona

* 7. svibnja 1881., Saliceto Panaro - † 5. travnja 1939., Milano

talijanski književnik

Ni jedan talijanski pisac modernoga vremena ne može se pohvaliti, da je osvojio svoje zemljake na juriš, kao ovaj Guido da Verona. Rat ga je i rodio, no dok su se drugi pisci otimali za slavu ratnim pripovijestima, on je tiho ljubakao i proučavao tuđe ljubavi, da ih opiše majstorskim stilom. I za čudo! Jedan je literarni historičar izračunao, da broj svih ratnih izdanja u Italiji nije dosegao visinu prodanih djela jedinog ovog pripovjedača.

Djela Guida da Verone danas se u Italiji najviše čitaju. Ni Fogazzaro, ni D'Annunzio, ni Farina nisu nikad ubirali ovolike slave. Jedino popularno djelo Edmonda de Amicisa »Cuore« (Srce), koje je i na hrvatski jezik prevedeno, doseglo je otprilike za trideset godina stotu tisuću primjeraka, dok je Veronin roman »Colei che non si deve amare« za osam godina rasprodan u 90.000 primjeraka. No najveći uspjeh doživjela je »Mimi Bluette«, koja je u jednoj jedinoj godini rasturena u 60.000 knjiga.

Svakako je dakle uspjeh Guida da Verone nešto sasvim izuzetno u Italiji, u kojoj niži slojevi — ukoliko nisu analfabeti — jedva čitaju išta drugo osim dnevnih novina, a gospoda i gospođe viših krugova vole francuske romane više nego ikakovu drugu lekturu. Čime dakle ima da se objasni čudesni uspjeh ovoga pisca, koji nadilazi sve uspjehe svih ostalih talijanskih pisaca?

Uglavnom dovele su dvije stvari do ove činjenice: doista interesantna sadržina njegovih romana i sasvim izvanredno raspoloženje Italije posljednjih godina. Što se sadržine tiče, umije Verona da uzima radnje svojim romanima iz žive sadašnjosti, zahvaća rukom usred sredine ljudskoga života, ne suspreže se od erotičkih prizora, koje se čine, da su napisane, da udovolje i požudnu radoznalost. Za hrvatske čitaoce bit će pojedini odlomci možda i odviše smioni, ali kad se već prevodi pisac ove vrste, valja da ga prenosimo onakvog, kakav jest, a ne onakvog, kakvog bi možda tko htio da bude. Verona naime nije nikada dosadan, a povrh toga je otmjen poznavalac ljudske duše, kao pažljivi gledalac svega rada čovječjega, i kao čovjek, koji je mnogo putovao, pa poznaje upravo tako ljepote bučnog grada, kao i čar pustinjske samoće. Sa čudesnom svježinom fantazije spaja on plemenitost forme, ne držeći se odviše bojažljivo tradicionalnih pravila. U nekim njegovim romanima (kao i u »Mimi Bluette«), neke osobe govore redovno francuskim jezikom, što smo mi u ovom djelu ponajviše preveli, jer je namijenjeno hrvatskim čitaocima, koji ne umiju francuski kao obični talijanski čitaoci. Nesamo da su glavne njegove osobe sazdane od krvi i od mesa, nego i sporedne imaju svoju boju i svoju osobinu. No sve ove osobine njegovih djela ne bi objašnjavale nečuveni uspjeh njihov. Uoči rata, kad je Verona počeo pisati, doživljavala su mu djela za dvije-tri godine s teškom mukom po tri izdanja, svako u 1000 primjeraka. Veliki porast u nakladi javio se tek za ratnih godina, pa se ta činjenica svakako mora dovesti u svezu s duševnim stanjem talijanskoga naroda u tom teškom periodu. Kao u čitavom ostalom svijetu, bio je i u Italiji svakidašnji život neiskazano tužan. Vojnici u bojnim rovovima tražili su u svojim lekturama naročito nešto, što bi ih odvratilo od grozne realnosti oko njih. Muškarci i žene u zaleđu rata htjeli su po što po to da se razonode i rastresu, kako bi zaboravili svu nevolju, koja se nadnijela nad svijet. Vrlo malen broj savremenika mogao se iza dnevnoga napora zadupsti u ozbiljne knjige ili utjecati se u svijet Dantea i Manzonija. I tako su djela Guida da Verone u zaleđu dolazila kao naručena po želji čitaćega općinstva: donosila su prijatnu i razdražljivu zabavu, pripovijedajući o onoj ljubavi, koje su se morali odricati i muževi na ratnim poljanama i njihove žene na kućnom ognjištu. Njegovi su romani tako živo zaokupljali fantaziju, da je realna bijeda i nevolja bila potisnuta u pozadinu.

Kratki sadržaj glavnih pripovijesti Veroninih objasnit će zornije ovu tvrdnju.

U najpoznatijoj njegovoj knjizi »Colei che non si deve amare« (Ona, koju ne smijemo ljubiti) pripovijeda se o burnoj i žalosnoj sudbini brata Arriga i sestre Lore del Ferrante. Arrigo potječe iz malomještanske porodice, ali se kao kartaš i ljubavnik elegantnih dama uvukao u aristokratski svijet jednog velikog grada talijanskog. Ondje bi se Arrigo i održao, da nije lakoumna i senzualna njegova sestra planula za njim u grešnoj ljubavi. On se priklanja sestri, ali ne dolazi do krajnjih konsekvencija, nego bježi u svijet. Dotle se međutim perverzna Loretta upušta u ljubav s jednim prijateljem bratovim, a na Arriga pada sumnja, da je on sestru sveo s prijateljem, pa mu ova sumnja potkopa položaj u društvu. U očaju zbog toga, što se svi uklanjaju od njega i što se sve oko njega ruši, htjede Arrigo ipak da izvojšti neprirodnu pobjedu — ali bude odbijen, našto se ubija ... Premda je radnja pripovijesti tugaljiva i škakljiva, u čast pripovjedačeve umjetnosti valja priznati, da nigdje ne vrijeđa, jer čarobnim svojim stilom umije da prikrije sve rugobe.

I drugi roman »La vita incomincia domani« (Život se počinje sutra), obrađuje radnju o zabranjenoj ljubavi. Slavni profesor medicine Andrea Ferento podržava preljubnički odnošaj s lijepom Novellom Fiesco, ženom najboljega svoga prijatelja Giorgia, koji je sušičav te mu nema spasenja. Kad ga ovaj bolesnik zamoli, da mu kakvim otrovom skrati muke, ubrizne mu profesor pod kožu smrtonosnu neku tekućinu, ali nipošto od saučešća prema prijatelju, nego od mržnje prema sušičavcu, koji mu usporava sreću. Iz ove tmurne drame iskrsava sutrašnji život: nedužnost djeteta, koje je začeto u grijehu. Otac je mislio, da će lako moći predrasude društvene, ali mu se ponos prebija pod teškim grizodušjem građanskoga morala. U pripovijesti »La donna che inventò l'amore« (Žena, koja izumjela ljubav) opisuje se pokvarenost talijanskog aristokratskog svijeta, ali ujedno i dobra jezgra, koja se krije u mnogim članovima toga društva. U demokratskom lihvaru Passadonato prikazao je pisac simpatičnu osobu.

»Mimi Bluette, fiore del mio giardino«, koju donosimo u ovoj knjizi, opisuje heterski život Cecilije Malespano. Iza nekoliko manjih ljubavnih pustolovina u svom zavičaju dolazi ona u Pariz, gdje postaje slavnom plesačicom, koja se diže od stepenice do stepenice, dok napokon ne postane prijateljicom svemožnog ministra trgovine ... Ali ju ovdje sudba baca u ruke Španjolca Castilla, za kojega Hetera plane gotovo djevičanskom ljubavlju. Međutim bijesni ovaj siromašak ne može materijalnim svojim sredstvima da plesačicu sasvim priveže uz sebe, pa se od očaja zapisuje u stranačku legiju i polazi u Afriku. Mimi Bluette traži izgubljenoga ljubavnika na rubu Sahare, a kasnije na bojnim poljanama Maroka, gdje ga ne zatječe više u životu. Pao je junačkom smrću. Plesačica se vraća u Pariz prebijene duše. Još se jedanput uzvija na visinu svoje umjetnosti i izlijeva sav svoj bol u novom jednom plesu, koji nazivlje »sunčanim kolom«. No iza toga dolazi katastrofa.

Bar po imenu valja da spomenemo još njegova djela: »L'amore che torna« (god. 1908.), »Il Cavaliere dello Spirito Santo« (1914.), »Il libro del mio sogno erante« (1919.) i najnovije »Sciogli la treccia, Maria Maddalena« (1920.).

Guido da Verona, koji je jedva navršio tridesetu godinu života, spada među pisce, kojima se u Italiji najviše dive, ali ga i grde. Sudba mu je nalik na sudbu Flaubertovu, Maupassantovu i Zolinu, jer je i njega jedan dio kritike osudio radi »nemoralnosti«. Dakako, da su ga uzeli u zaštitu baš najugledniji literarni kritičari talijanski, ističući veliku njegovu umjetničku vještinu. U predgovoru pretposljednje knjige, koju smo napomenuli, nastoji pisac da odbije od sebe kritičke napadaje tvrdeći, da je u svojim romanima prikazao život onakav, kakav je uistinu, a on nije kriv, da u tom životu ne teku jedine rijeke moralnosti. I završuje s ponosnim riječima: »No makar me koliko napadali, ja ću vam i dalje punim šakama donositi ljepotu i glazbu«.

Izvor: Zabavna biblioteka, kolo XV, knjiga 183—186., 1921.

Objavili smo:

CLEO robes et manteaux


Posljednje ažurirano: Ponedjeljak, 20 Studeni 2017 21:15